Bilo ih je 20.000, a danas upola manje, stočarstvo je gotovo uništeno, fabrike ne rade. – Neki od mladih Goranaca koji su otišli u svet postali su žrtve ekstremističkih grupa.
"Gde god da si – za Đurđevdan na Gori da si!” Ovako se vekovima, svuda po svetu, pozdravljaju Goranci sa Šar-planine, podstičući sebe na čuvanje korena i povratak zavičaju. Ova tri majska đurđevdanska dana sa svih strana dolaze u svoju župu da se vide i da budu viđeni, da možda ugovore neku svadbu i da osete kako stari kraj miriše.
Vekovima izolovan, danas rascepkan sa čak tri granice, politički podeljen i posvađan, na visokim planinama živi najmanji autentični balkanski entitet. Ova mala zajednica je jedina balkanska etnička posebnost, koja osnove svog identiteta nije zasnovala na sukobu. Oni su retko posezali za silom čak i u vremenima kad su se morali braniti; nikada nisu bili zatvoreni, iako su način i mesto življenja idealni za izolaciju i pružanje svake vrste otpora.
Na epskom, muškom, ratničkom prostoru Goranci su izabrali strpljivost, rad i nenaglašenu veru da će doći vremena u kojima će biti više dobra i mesta za druge. Bliskost sa Srbima surovo je kažnjena 1999. kada su Goranci pretrpeli najteže dane u svojoj istoriji, ubijeno ih je jedanaest, ranjeno 50, stotine lokala i poslovnih objekata je zapaljeno, demolirano i oduzeto, opljačkana imovina i stoka, većina je izgubila posao, a spajanjem naselja sa većinskim albanskim stanovništvom i formiranjem nove opštine Dragaš postaju manjina.
Preživeli su zahvaljujući Opštini Gora, prosvetnom i zdravstvenom sistemu, penzijama i socijalnoj pomoći Vlade Republike Srbije.
Bilo ih je 20.000, a danas najviše 8.000 do 10.000, stočarstvo je gotovo uništeno, fabrike nisu proradile, pa je odlazak odavde želja većine mladih ljudi.
U takvoj atmosferi pojavili su se različiti interesi koji nastoje ovaj radni i osobeni svet da pridobiju za svoje interese. Posle talasa nasilja ekstremnih Albanaca među Gorancima i Muslimanima prizrenskog kraja promoviše se bosanski jezik i bošnjačka nacionalnost uz "istorijske teze” kako su oni potomci bogumila koji su na putu iz Bugarske na zapad ostali u ovim planinama.
Nove vlasti iz Prištine aktivno podržavaju ovu bošnjačku opciju, nastoje da Gorance preimenuju u Bošnjake i da prosvetni plan Republike Srbije zamene kosovskim sistemom na bosanskom jeziku. Tako se pred nastavnicima i školama postavlja niz prepreka, u selu Mlike vlasti iz Dragaša ruše započeti kabinet informatike i toalete za osnovnu školu koje je finansirala Vlada Srbije.
"Prelazak na bosanski je korak ka albanizaciji i mi to ne želimo”, kaže Saljatin.
Nekoliko godina nakon sukoba, na Gori je formirano Udruženje Bugara muhamedana koje nastoji da razvije osećaj da su oni islamizirani Bugari, a uz izjavu o bugarskoj etničkoj pripadnosti, ljudi koji se na to odluče dobijaju državljanstvo i bugarski pasoš. Društvo bugarskih muhamedana obezbeđuje stipendije i šalje studente u Sofiju na školovanje.
Juče su na Đurđevdan došli i Goranci koji žive u Albaniji, oni su u ovoj zemlji ostali zahvaljujući nekom hodži koji je agitovao u devet sela da je bolje za njih da ostanu da žive u islamskoj zemlji nego u Jugoslaviji. Neki od njegovih potomaka i sledbenika i dan-danas žive u kućama sa zemljanim podom.
U Makedoniji su nakon odvajanja od zajedničke zemlje ostala dva goranska sela, a određeni krugovi u Skoplju vide stanovnike ovih krajeva kao autohtone Makedonce, temeljeći svoje tvrdnje na goranskom govoru koji je sličan zapadnomakedonskim dijalektima. Da je stvar više političke nego jezičke prirode pokazuje i namera da se kod Goranaca otvori neka vrsta predstavništva Republike Makedonije.
Neki od mladih Goranca koji su otišli u svet postali su žrtve ekstremnih islamskih i vehabističkih grupa. Jedan od njih vrbovan u jednoj džamiji u Beču, izgleda da se obreo na Kavkazu odakle ga je otac uz mnogo novca i podmićivanja vratio u zavičaj.
Što zbog izgubljenosti u velikom svetu, što zbog činjenice da malobrojni i nezaštićeni uvek žive naivici opstanka,ovi pečalbari vekovima grade kamene kule, velike kuće opasane zidovima ostavljajući tako trag o sebi i nezaboravljenom starom kraju. Svoju mladost, trud, muke po tuđini ulagali su u zbijena naselja koja danas liče na male puste gradove staraca.
Za njih se svi otimaju, a malo im ko pomaže. Đurđevdan je dan njihove slobode i posebnosti, dan kada na ovoj lepoj planinizaborave deo teške sudbine i stvarnosti.
Noch eine Spur der türkischen Herrschaft, die slawischen Verräter, die zum Islam konvertierten. Egal ob solche Menschen sich trotz ihrer Religion als Serben oder Bulgaren sehen, diese Menschen haben den Glauben des Besatzers angenommen und sind zu Feinden ihrer Brüder geworden und wollen nichts von ihrer wahren Geschichte wissen (mit einigen Ausnahmen, z.B. ex-Emir Nemanja Kusturica). Und von wegen Zwangsislamisierung, man kann keinen mit Zwang zu einem Glauben bekehren, eine Person, die an seinen Glauben festhält, ist bereit dafür zu sterben, wer "zwangsislamisiert" wurde, hat alleine die Schuld daran.
Zitat von rus4serb Und von wegen Zwangsislamisierung, man kann keinen mit Zwang zu einem Glauben bekehren, eine Person, die an seinen Glauben festhält, ist bereit dafür zu sterben, wer "zwangsislamisiert" wurde, hat alleine die Schuld daran.
Das hat mich auch folgende Theorie aufstellen lassen:
Alle Bosnjaken sind ehrenlos. Ihre Vorfahren standen vor der Wahl: Entweder Sterben oder Muslimisch werden. Die stolzen und aufrichtig ehrenhaften Menschen/Serben starben. Was muslimisch wurde ist der .
Edit by TRI - letztes Wort zensiert - die balija werden hier sonst sturm laufen, auch wenn ich dir voll zustimme^^
PS: dazu muss man aber noch bedenken die Knabenauslese für die Janitscharrenarmee da ist wohl der aller größte Anteil der Serben islamisiert worden
nach wissenschaftlichen Schätzungen wurden in 500 jahre andauernden osmainschen Reich etwa 4 MILLIONEN serbische Kinder entführt und zwangsislamisiert (im ganzen Balkan) Für die Janitscharenarmee wurden ausschließlich NICHT-Mislime (meist orthodoxe serbische Kinder) osmanisiert das lag da dran dass Serben größer gebaut waren und für die Armee körperlich besser nicht umsonst waren (LEIDER) die zwangs-islamisierten serbischen Kinder später die Elite der Janitscharenarmee
ZitatAlle Bosnjaken sind ehrenlos. Ihre Vorfahren standen vor der Wahl: Entweder Sterben oder Muslimisch werden.
Das war nicht bei allen so, manche konvertierten freiwillig um eine bessere Stellung in der neuen osmanischen Gesellschaft zu haben. Das ist das schlimmste, sie haben sich und ihr Land für ein extra Stück Brot verkauft.
ZitatEdit by TRI - letztes Wort zensiert - die balija werden hier sonst sturm laufen, auch wenn ich dir voll zustimme^^
Zitat von rus4serb Und von wegen Zwangsislamisierung, man kann keinen mit Zwang zu einem Glauben bekehren, eine Person, die an seinen Glauben festhält, ist bereit dafür zu sterben, wer "zwangsislamisiert" wurde, hat alleine die Schuld daran.
Das hat mich auch folgende Theorie aufstellen lassen:
Alle Bosnjaken sind ehrenlos. Ihre Vorfahren standen vor der Wahl: Entweder Sterben oder Muslimisch werden. Die stolzen und aufrichtig ehrenhaften Menschen/Serben starben. Was muslimisch wurde ist der .
Edit by TRI - letztes Wort zensiert - die balija werden hier sonst sturm laufen, auch wenn ich dir voll zustimme^^
da hat sich das spreu vom weizen getrennt.
BRACO SRBI BRACO SRBI SIROM ZEMLJE OVE, SVI NA NOGE SVI NA NOGE
@rus4serb naja nicht nur für ein extra Stück Brot - Muslime in osmanischen YU hatten extreme Vorteile
viel weniger Steuern bezahlen (zusätzlich zu den normalen Steuern mussten Christen/Serben eine hohe Dhimmi-Steuer zahlen)
Muslimische Kinder wurden nie weggenommen (wie bei Serben die Knabenauslese und Zwangsislamisierung für die Janitscharenarmee - ca 4 Millionen Serbenkinder)
nur Muslime durften politische Ämter und in der Armee etc aufsteigen
vorm Gericht war das Wort eines Christen nichts wert
Landraub/Hausraub war für Muslime ok (Christen/Slawen mussten es akzeptieren)
Serbische Töchter rauben und Zwangsislamisieren/Zwangsehelichen war standart
und wenn sich Serben gewehrt haben wurden sie wie hier einfach geköpft und ihre Schädel in Mauern ein zementiert (bei diesem Aufstand haben sich sogar ca 1000 Serben selbst das Leben genommen, um nicht in die HÖLLISCHE osmanische Knechtschaft wieder zu geraten weswegen aus Rachen und Warnung die Osmanen "nochmal" ca 1000 Serben geköpft haben)
Damit meinte ich allgemein Vorteile, habs nur so ausgedrückt.
Zitatübrigens kann jemand entziffern was auf diesem Pin steht ?
Ich hab da gleich "кула ниш" erkannt, Ниш ist ja ne Stadt in Serbien, hab ich in der serbischen Wikipedia eingegeben und da war ein Bild von der Mauer mit den Schädeln und drunter Ћеле кула. Also Ћеле кула Ниш.
ZitatDas war nicht bei allen so, manche konvertierten freiwillig um eine bessere Stellung in der neuen osmanischen Gesellschaft zu haben. Das ist das schlimmste, sie haben sich und ihr Land für ein extra Stück Brot verkauft.
Die sind ja dann trotzdem ehrenlos^^
Und ja, auf dem Pin kann ich "ele kula nis" lesen. Der erste Buchstabe fehlt, wird also ein Cele Kula Nis sein.
Achja was mich sowieso wundert, dass wir Serben immernoch existieren Wenn wir solche Sachen überlebt haben, überleben wir einen Tadic locker
Achja, jetzt muss Milos kommen und sagen, dass die Serben von heute nichtmehr so sind wie die von früher^^
Reporteri "Novosti" u Gori, sa narodom koji se ni po cenu života ne bi odrekao Srbije. Dok je poslednjeg Goranca u Gori, nijedna država, osim Srbije, ovde neće zaživeti
SVAK je rođen da po jednom umre. Čast i bruka žive dovijeka!
Poruka velikog Njegoša uklesana u kamen spomen-česme. Ćirilicom. Nema đaka koji ne ume da je ponovi. Usvajaju je od prvog naučenog slova. Kao zavet s kojim ulaze u zrelost. S kojim odlaze i vraćaju se. S kojim su se njihovi preci opraštali od života, ostavljajući je potomcima, kao vrhunsko životno načelo.
- A kako drugačije, nego da se vladaš tako da te se deca i unuci ne zastide - kaže nam profesor Nedžmidin Destani. - A moja je poruka: u Srbiji sam rođen. U Srbiji želim da umrem.
Ovo je Gora, na petstotom kilometru od Beograda. Karaula srpskog jezika i pisma, na krajnjem jugu Srbije. U tesnacu između Albanije i Makedonije, opasana samoproglašenom državom Kosovo, koju ovdašnji goranski narod ne priznaje. Uprkos tome što im je i Bog visoko i car daleko, odolevaju svakojakim pritiscima, kao kroz vekove ovi, večiti tragičari i pečalbari - da sačuvaju korene i dušu. Njihova ljubav prema Srbiji i privrženost su takve da to udara i u najtvrđa srca. I pokrene suzu.
- Mi smo Srbi muhamedanske veroispovesti - kažu.
- Nikad Albanci, niti ćemo to biti. Srbija je naša država i samo se u nju uzdamo. Nijedna druga ovde neće zaživeti, dok je poslednjeg Goranca u Gori. A kada vas pitaju: gde vam je ta Srbija, stavimo ruku na grudi i kažemo - ovde je.
Odozgo se navalila Šar-planina. Pothvatio sneg u prvom danu juna. Udaraju vetrovi sa svih strana.
- E, da su samo vetrovi - govori Eršed Bislini. - Vatre su nam sa svih strana. Mi kažemo: bolje se ohladiti, nego u ognju goreti.
Koreni porodice Bislini su u Gori duboki, vekovima. Eršada je, pre nekoliko dana, narod izabrao u Opštinsko veće Gore. Novoformirana vlast ima pet članova. Koje su partije ušle u sastav nove opštinske vlade? To nije naša tema.
Gorancima je važnije da, zajedno, održe život u Gori. Da opstanu na putu zaveta mudrog Njegoša, čiju poruku čuvaju u kamenu spomen-česme. Da se ne osipaju, već da se vraćaju.
- I vraćaju se, zahvaljujući Srbiji - kaže profesor Destani, direktor jedine srednje škole u Gori koja uči po programu Republike Srbije.
- Rekao sam: otvorena su vam vrata, pa birajte. I izabrali su. Vratili se.
Selo Mlike, ovde je Destani direktor srednje škole, o kojoj govorimo. Dočekuju nas mladi profesor ekonomije Admir Šola i Harun Zurapi, profesor fizičke kulture. Admir, student Novosadskog univerziteta, napustio službu u jednoj banci i vratio se u Mlike da predaje ekonomiju. Harun završio DIF u Leposaviću i već je četiri godine profesor u školi. U Mlikama su se oženili, imaju decu, porodice su im ovde.
- Vi, možda, ne razumete... Ko izgubi zavičaj, izgubio je sebe - kaže profesor Admir Šola. - Ne bih želeo, ni po koju cenu, da me deca sutra pitaju: ko smo mi i kome pripadamo. Evo vam u učionici Vuka Karadžića, eto vam odgovora.
Učionice dupke pune. Po petoro, šestoro đaka u klupi. Lepa goranska deca nemaju ništa protiv da naš fotoreporter zabeleži da oni uče iz srpskih udžbenika, "samo, ako bi nekako moglo da u kadru budu svi, zajedno, ceo razred". Ne žale se da im je tesno u improvizovanoj školskoj zgradi u kojoj su od jedne učionice napravljene - dve. A od hodnika - čitava učionica! Oko tri stotine đaka, na nevelikom prostoru. Nijedne gorke reči. Nijedne žalopojke.
Maturanti, njih četrdeset sedmoro (ove godine ih je više nego prethodnih) spremaju se za matursko veče. Roditelji i nastavnici morali su, zato, da rezervišu za proslavu veći restoran. U Ljubovištu.
- Svake godine sve je više maturanata u našoj školi - ponosan je direktor Destani. - Kod nas nema problema. Svi poroci su daleko odavde. Zašto? Zato što decu, i u porodicama i u školi, učimo da je dostojanstvo odbrana kućnog praga. Korena i vere. Samo uz takvu lekciju stasavaju najbolja deca.
SVIH ovih godina, nesrećnih, Gorancima su odbrojavali dane - podseća profesor Destani. - Govorili su nam: ostaviće vas Beograd, poručivali nam iz raznih centara moći i nudili svoje pasoše. A, onda se ove godine, na Đurđevdan, ovde slilo toliko ljudi, kao nikada za proteklih 14 godina. Pečalba se vratila zavičaju. Dočekao sam ih i rekao: verujte Katalinskom! Ko je Katalinski, otkrio nam je profesor Destani, ali tek kada im dođe u posetu, i mi ćemo obelodaniti u koga Goranci danas imaju najviše poverenja.
DANAK U KRVI
SVOJU privrženost Srbiji Goranci su platili životima. U pogromu 1999. godine, stradalo je njih jedanaestoro. U reformama Prištine, posle dvehiljadite, njihova deca, koja su se opredelila da uče po programu Srbije, izbačena su iz škola koje je gradila upravo Srbija. Danas su u improvizovanim učionicama. U Gori, u ovakvim okolnostima, danas na srpskom jeziku i ćirilici uči i piše oko hiljadu đaka - Goranaca.
LOZA SE PODMLAĐUJE
U GORI je, prema popisu iz 2011, više od 10.000 Goranaca.
- Najvažnije je da nam se loza podmlađuje i da se savija oko Srbije - govori profesor Destani. - Kako se i ne bismo savijali, kada smo gotovo svi, a to je više od 96 procenata, živote naslonili na svakojaku pomoć Beograda.