Die Ermordung des Serbischen Königs (Aleksandra I) 9. Oktober 1934 Marseille/Frankreich der erste auf Bild festgehaltene Mordanschlag der Welt Nebenbei vom Geheimdienst von Kroaten (und Bulgaren geplant so weit ich weiß) und das traurige ... viele Bulgaren freuen sich heute noch darüber unseren König getötet zu haben
1941 - Vojska Kraljevine JugoslavijeNAZI-Propagandafilm Ein Satz geht mir nicht aus dem Kopf (wie damals so auch im letzten YU-Krieg) "Die Vernichtung Serbiens in nur 12 Tagen ist eine neue Glanzleistung der deutschen Wehrmacht" wenn ich diesen Propagandafilm sehe, muss ich unweigerlich an die "fröhlichen Juden" im KZ denken
1941 - Napad Kraljevine Jugoslavije - ein weiterer NAZI-Propagandafilm
Ex-Premier des Königreichs Jugoslawien rehabilitiert
Ein ehemaliger Premier des zwischen den zwei Weltkriegen existierenden Königreichs Jugoslawien ist am Freitag von einem Gericht im südserbischen Nis rehabilitiert worden.
Dragisa Cvetkovic (1893-1969), der im März 1941 in Wien den Beitritt Jugoslawiens zum Dreimächtepakt Hitler-Deutschlands, Italiens und Japans unterzeichnet hatte, wurde nach dem Zweiten Weltkrieg von den kommunistischen Behörden in Jugoslawien zum Kriegsverbrecher erklärt.
Die Regierung Cvetkovics wurde zwei Tage nach der Unterzeichnung des Dreimächtepaktes gestürzt. Cvetkovic selbst lebte während des Krieges unweit von Nis und wurde wiederholt auch von deutschen Besatzungstruppen festgenommen. Nach dem Krieg gelang dem einstigen Ministerpräsidenten die Flucht nach Frankreich, wo er bis zu seinem Tod lebte.
naja Spät aber dennoch es kommt ^^ der revidierende Urteilsspruch ^^ hmmm was er wohl genau gemacht hat aber Tito und sein Kommunistenpack haben hunderttausende Menschen politisch verfolgt ... daher verwundert es nicht
Gedenkfeier anlässlich des Anschlags in Marseille 09.10.09
Der Außenminister Serbiens, Vuk Jeremic, und Prinz Aleksandar Karadjordjevic haben in Marseilles Kränze auf die Denkmäler für König Aleksandar I Karadjordjevic und den französischen Außenminister Louis Barthou niedergelegt, die in ersuchen einem Attentat am heutigen Tag vor 75 Jahren getötet worden waren.
Am 9. Oktober 1934 besuchte der König Marseille. Obwohl die französische Polizei und das jugoslawische Konsulat den König vor einem möglichen Attentat warnten, wollte Aleksander den Besuch wie geplant durchführen. So verließ er gegen 16 Uhr den im Hafen liegenden Kreuzer Dubrovnik und traf an Land den französischen Außenminister Louis Barthou. Zusammen mit Barthou und einem französischen General nahm er in einer offenen Limousine Platz. Der Wagen hatte erst 100 Meter im Schritttempo zurückgelegt, als es zum Mordanschlag kam. Der später nur als Vlada der Chauffeur (Wlado Georgiew Tschenosemski) bezeichnete mazedonische Attentäter erschoss den König und den Außenminister, bevor er von einem französischen Offizier mit einem Säbelhieb schwer verwundet wurde. Er starb noch am selben Abend an seinen zahlreichen Verletzungen, die ihm durch wütende Zuschauer und Polizisten zugefügt wurden. Aleksander I. verstarb wenige Minuten nach dem Attentat in der Präfektur von Marseille. Er wurde nach Serbien überführt und in Topola begraben. Der Anschlag wurde gemeinsam von kroatischen Ustascha und der mazedonischen VMRO organisiert.
Der Gedenkfeier wohnten auch Mitglieder der Familie Karadjordjevic, sowie der Botschafter Serbiens in Frankreich Dusan Batakovic.
was, vor nur 75 Jahren hatten wir einen König ... garnicht mal so lange her ... aber Tito und seine Kommis haben uns Serben das aus der Geschichte/Bewusstsein gestohlen ... bis zum Anfang des Untergangs Yugos wussten nur alte Menschen noch was von unserem König zu erzählen alle anderen hatten keine Ahnung ...
man nur 75 Jahre her ... und es erscheint wie eine Ewigkeit ... so viele Kriege dazwischen ... so viel serbisches Blut vergossen in der Zeit ohne einen serbischen König ...
tja andere Monarchische Nationen leben heute 1.000 mal besser als wir wir haben echt das dümmste gemacht, dass wir den Kommunismus in Serbien nicht verhindern konnten ...
Ataturk wollte die Kosovo-Albaner in die Türkei umsiedeln.
Kemal Ataturk je tražio iseljenje kosmetskih Albanaca
Spremajući se za oslobođenje južnih krajeva (Stare Srbije i Makedonije), Srpska kraljevska vlada je svoju politiku prema lokalnom stanovništvu novooslobođenih krajeva, proklamovala i sprovodila tako da je u pravom smislu reči bio primenjen princip “Brat je mio (ma) koje vere bio”. Da to nije bila samo suva parola, govore bezbrojni primeri korektnog ponašanja srpskih trupa u novooslobođenim krajevima. Izričit primer za to je ulazak prestolonaslednika Aleksandra u Skoplje 25. oktobra 1912. godine, u svojstvu komandanta Prve srpske armije. Kad su ga turski predstavnici vlasti pitali koliko im dana dozvoljava da se spakuju i da napuste grad, on im je odgovorio da niko ne mora da napušta grad, da Srbi vode rat za oslobođenje od osmanlijskog feudalnog turskog poretka, koji je činio mnoge zločine, a da se ispravnim građanima, koji nisu činili nikakve zločine i prestupe, neće činiti nikakve smetnje i da mogu nastaviti da mirno žive i rade svoj posao. A ko želi da ide u Tursku, neće mu biti zabranjivano. Isto se desilo i na KOSMET-u prilikom oslobođenja pojedinih mesta, samo je naređeno da se preda oružje, koje su Albanci (koje su onda zvali Arnauti) primili iz turskih vojnih magacina. Ovo je urađeno dosta neorganizovano, jer od 63.000 modernih novih pušaka, nemačke proizvodnje, popularno zvanih “Martinke”, prikupljena je daleko manja količina, uglavnom starijih tipova “ostraguša” i “kremenjača”, dok su Albanci zadržavali nove i moderne puške, što je otkriveno tek prilikom prikupljanja oružja 1956. godine, kada su organi bezbednosti iz zarobljenih spiskova turske vojske saznavali ko je sve primio vojno naoružanje 1912. godine, pa su tako te puške tek tada vraćene, verovatno i zbog toga što su se Albanci za vreme Drugog svetskog rata snabdeli daleko modernijim naoružanjem srpskog, nemačkog i italijanskog porekla. Podsećanja radi, treba reći da je Prvi balkanski rat završen potpisivanjem mirovnog ugovora u Londonu, maja 1913. godine, kojim se turski sultan Mehmed Rešad odrekao svih teritorija svoga carstva, zapadno od linije Enos-Midija (oko 50 km. zapadno od Carigrada), prepuštajući svoje evropske posede balkanskim koalicionim saveznicima, koji su u ratu učestvovali. Srpska vlada, dosledna svojoj politici, nije proterivala stanovništvo muslimanske veroispovesti (Turke, Albance, Gorance i dr.), a onima, koji su izrazili želju da se presele u Tursku, sva imovina je korektno procenjena i isplaćena, u šta su se uverile i međunarodne misije koje su bile prisutne u novooslobođenim područjima, a što se može konstatovati i danas, jer su na tim teritorijama još uvek prisutni svi pripadnici navedenih naroda i etničkih grupa. Prestolonaslednik Aleksandar je posebno negovao prijateljske odnose sa prvacima turske i albanske zajednice, o čemu postoje brojni verodostojni podaci. Među ovima su bili Isa Boljetinac (Boljetini), vođa kosmetskih Albanaca, Gani beg Pulja iz Đakovice i mnogi drugi. Tokom Prvog svetskog rata Turska je bila na strani centralnih sila, njena vojska je učestvovala u borbama u Dobrudži, protiv ruskih, rumunskih i srpskih trupa, a na Galipolju protiv Engleskih, koje su ovde strahovito poražene. U ovoj bici učestvovao je i jedan, do tada malo poznat turski oficir Mustafa Kemal-paša, docnije prozvan Ataturk (otac Turske). Po potpisivanju primirja, Tursku su okupirale savezničke snage Francuske, Engleske, Italije i Grčke. Bila je zavedena blokada i Turska nije mogla nabavljati hranu i naoružanje, tako da je stanje bilo više nego očajno, što su iskoristile nacionalne snage, predvođene Kemal-pašom, u cilju proterivanja savezničkih snaga. Englezi i Francuzi nisu želeli da direktno učestvuju u ratnim operacijama, ali su zato dobro naoružali grčku vojsku i gurnuli je u rat protiv Turske. U početku, Grci su imali uspeha, brzo su napredovali i stigli do Sakarije (oko 50 km. od Ankare). Ali, ostavljena bez pomoći saveznika i zamorena dugotrajnim borbama, grčka vojska nije mogla da izdrži ofanzivu koju je predvodio Kemal-paša, tako da su se njegove trupe ubrzo našle na obalama Sredozemnog mora, Galipolju i u grčkoj Trakiji, čime je praktično taj Grčko-turski rat i završen 1922. godine, a Kemal-paša proglašen za nacionalnog heroja i tvorca moderne Turske. U ovom ratu dešavale su se veoma paradoksalne situacije, kao, npr., Englezi su uvek pomagali Turke, bojeći se da Rusi ne zagospodare Bosforom i Dardanelima. Ovoga puta Kemal-paša je dobijao pomoć jedino od Rusa, svojih vekovnih neprijatelja, jer je “drug Lenjin” procenio da Kemal-paša vodi pravedni i oslobodilački rat. Turska republika je proglašena 1923. godine, čime je zauvek ukinuta Otomanska imperija. Za oko 20 miliona Turaka, koliko ih je onda bilo na prostorima današnje Turske, nastupili su teški dani. Prostrane oblasti Anadolije ostale su nenaseljene posle pogroma nad Jermenima, a i rat je učinio svoje, kuga i kolera su nemilosrdno odnosile ljudske živote. Da bi naselio ove oblasti, a i stvorio bolju zaštitu od Kurda, Ataturk je zatražio od kralja Aleksandra da, po starim zakonima Otomanskog kalifata, preseli Albance sa Kosova i iz Metohije u ove oblasti. Ovim činom postigao bi više ciljeva, a jedan od osnovnih je bio da Turska, ustupajući zemlju Albancima u Anadoliji, dođe do novca i popravi svoje teško finansijsko stanje, novcem koji bi Srbija (SHS) isplatila albanskim porodicama koje napuste Kosmet. U tom cilju bio je potpisan i sporazum, koji nije realizovan, zahvaljujući, u prvom redu, Isi Boljetincu, koji je molio kralja Aleksandra da ih ne iseljava, u kom cilju je nekoliko puta dolazio u Beograd i bio primljen kod Kralja, tako da je, već postignuti dogovor o preseljenju Albanaca u Anadoliju, ostao nerealizovan. I tako. Isa Boljetinac nema danas spomenik na Kosmetu, a ima Skenderbeg, koji i nije bio neki pravi Albanac, bio je srpski despot, pravoslavne vere, a rođeni brat mu je sahranjen u manastiru Hilandar na Svetoj Gori, jer je bio visoki crkveni velikodostojnik. Ostalo je nejasno i istorijski nedovoljno razjašnjeno odakle to veliko poverenje i prijateljstvo između kralja Aleksandra I Karađorđevića i Mustafe K(Ć)emal paše-Ataturka. Iz raspoložive korespondencije se vidi da ga je Ataturk uvek oslovljavao sa “Dragi brate”, dodajući još niz drugih pozitivnih epiteta čime, inače, obiluju istočnjački dokumenti. Da li je Ataturk bio zahvalan za korektan odnos prema zarobljenim turskim oficirima i vojnicima, ili iz zahvalnosti što se Kraljevina SHS nije umešala u Grčko-Turski rat 1922. godine, iako je bila saveznica Grčke, ostaje na mladim istoričarima da se ovim pozabave. Za sada se možemo osloniti samo na raspoloživu dokumentaciju, među koju spada i knjiga o Ataturku g-đe čije ime sam, nažalost, zaboravio. Kad je čuo za ubistvo u Marseju 9. oktobra 1934. godine, gospodin Ataturk je proglasio sedmodnevni post, a za sahranu ponudio i jedan mali odred svoje vojske, radi odavanja počasti ubijenom kralju, tada već proglašene Jugoslavije.
Ganz Interessanter mehrteiliger Text, wie wir zu den heutigen Grenzen gekommen sind.
Teil 1:
ZitatKralj ponudio razlaz
Kralj Aleksandar poručio Radiću da Hrvatska može odmah da se otcepi. Mišić smatrao da se Srbi neće usrećiti sa Hrvatima
JEDNOG letnjeg ponedeljka (1945) narodu je predočena mapa sa unutrašnjim republičko-pokrajinskim granicama. Nije sadržavala topografska obeležja, pa se nije ni tačno znalo ko je u kojoj republici - novoj državi "osvanuo". Nije se znalo ko je njen maper, ali ni ko je naručio njeno štampanje, kao ni ime štamparije.
U 45-godišnjem veku socijalističke Jugoslavije nije pronađen istorijski dokument koji bi pružio odgovor na pitanje: ko je, gde i kad odlučio da povuče unutrašnje granice? I u tajnosti povučene, te granice nikad nisu bile ozakonjene. Istina, javnih razgraničenja je bilo po pojedinim selima i zaseocima u kojima se narod bunio, i trajala su više godina.
Izuzetak je bilo razgraničenje Srbije sa Hrvatskom u Vojvodini, gde se i ratom pretilo. Privremenu granicu, koja je još živa, povukao je tada moćni Milovan Đilas. Narodna i socijalistička, Jugoslavija je predstavljena kao "mermerni stub", a unutrašnje granice kao njegove "ukrasne šare". Sve one koji su u to verovali, razuverila je jedna komisija Evropske zajednice (1991), znana pod imenom Badinterova, koja je "šare" proglasila državnim i od OUN priznatim.
PETAR, TOMISLAV I ANDREJ ALEKSANDAR je uz kormilo države preuzeo krunu i postao stalna meta za odstrel hrvatske emigracije i njenih političara. Iako je bio izložen i atentatima, uživao je ugled moćnog vladara. Bio je ratnik-pobednik, u punoj životnoj snazi, a uživao je i međunarodni ugled, ulivajući strah susedima. Ženidbom sa rumunskom princezom Marijom, ojačao je i dinastičke veze; njihovo venčanje bilo je svetski medijski događaj. Još kad su im se rodila i tri sina, svaki od tri naroda Kraljevstva stekao je svoga princa: Srbi - Petra (bio naslednik ubijenog oca), Hrvati - Tomislava, a Slovenci - Andreja. U ovom feljtonu prošetaćemo se tragom nastanka tih međa.
I posle ujedinjenja i međunarodnog priznanja, te donošenja Ustava, Hrvati su nastavili da podrivaju Kraljevinu. Pretili su i stalno rovarili.
Prestolonaslednik Aleksandar uočio je tu opasnost i odlučio da proveri tu snagu u hrvatskom narodu. Zadatak je poverio vojvodi Živojinu Mišiću (1856-1921).
[spoiler_]Mišić je obilazio vojnike i kasarne, ali još više osluškivao šapate oko kasarni i šire.
Vratio se legendarni vojvoda i raportirao:
"...Posle svega što sam tamo video i čuo, duboko sam zažalio što smo se na silu Boga obmanjivali idejom o nekakvom bratstvu i zajedništvu sa Hrvatima..."
Šta je Mišić tada pretpostavio ujedinjenju?
"Da im damo državu, nezavisnu, pa neka lome glavu kako znaju i umeju!"
A kakve će biti granice te države, priupitao ga je prestolonaslednik.
"Biće tamo gde ih mi povučemo, ne gde naše ambicije izbijaju na površinu, nego onde gde istorija i etnografija kažu, gde jezik i običaji, tradicija nalažu, i najzad, gde se narod po slobodnoj volji opredeli."
A, kakve će biti posledice?
"To bi Italijani oberučke prihvatili", uzvratio je Aleksandar. "Neka im je sa srećom, neka se oni sa Hrvatima usreće. Ja sam duboko uveren da se mi sa njima usrećiti nećemo."
Mišić je ubrzo umro, ostavljajući Aleksandra da se rve sa Hrvatima od kojih je i života bio lišen.
Iste godine, sa Mišićem, otišao je i kralj Petar I Karađorđević (1844-1921). Oni su svoju istorijsku misiju časno ispunili.
Potez kraljevskog para da drugom sinu nadene ime Tomislav (po hrvatskom kralju Tomislavu) sa uzbuđenjem je doživeo i "otac" Hrvatske Stjepan Radić.
"Ovaj gest produžiće život Kraljevine, bar za još jedan vek", oglasio se tada Radić.
Ubrzo, kad Tomislav još nije bio napunio ni šest meseci, u Narodnoj skupštini 20. juna 1928. godine zbio se tragičan događaj: radikalni poslanik Puniša Račić opalio je više metaka i usmrtio dva i ranio tri poslanika Hrvatske seljačke stranke, među kojima je bio i njihov lider Stjepan Radić. Radić nije uspeo da se oporavi - umro je u avgustu iste 1928. godine. Lečio se u Beogradu i kada su mu lekari dozvolili da može da napusti bolnicu, pohitao je u Zagreb.
Bila je subota, 7. jul...
Dok se Radić pakovao, posetio ga je Svetozar Pribićević, lider Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj i Radićev koalicioni partner. Neočekivano, Pribićević je bio pozvan iz dvora, na audiciju kod kralja Aleksandra.
Evo kako je Pribićević opisao taj susret:
"...Kralj mi je ponudio da sednem, i kad je i sam seo, počeo je čitati neku izjavu napisanu na plavom papiru. Moje iznenađenje se povećalo i naglo sam upitao kralja: 'Vi mi nešto čitate? Iznenađen sam ovim oblikom koji ima izgled ultimativnog saopštenja. Mislio sam da ste me pozvali na razgovor.'
"Tada kralj stavi papir u džep i poče osionim i isprekidanim glasom:
"Hteo sam pročitati, da bude jasnije. Ali mogu vam i reći, gospodine Pribićeviću. čini mi se da g. Radić odlazi sutra u Zagreb. Molim vas, predajte mu moju poruku da sutra u Zagrebu može proglasiti rascep. Mi više ne možemo ostati zajedno s Hrvatima. Ne želim nikakav rat sa Hrvatima. Budući da ne možemo ostati zajedno, bolje je da se razdvojimo. Bolje se rastati u miru, kao Švedska i Norveška. Ako Radić prihvati moj predlog, sutra može proglasiti otcepljenje. Mi ćemo otuda povući naše trupe, a ostavit ćemo tamo samo nekoliko jedinica na granici, da se ne može reći kako smo te krajeve ostavili Talijanima. Pa kad bude uređena narodna odbrana, povući ćemo i te jedinice."
I kako je reagovao Pribićević?
"Bio sam ošamućen. Hiljadu misli prolazilo mi je u tom trenutku glavom. Razmišljao sam, pitajući se je li taj predlog ozbiljan ili je posredi blef."[/spoiler_]